Šuljanje

Najčešće se za podvodni ribolov kaže da se riba lovi ronjenjem na dah, no postoji i tehnika u kojoj se ne treba zaranjati već se riba može dočekati ili joj se prikradati i dok dišemo. To je naravno tehnika šuljanja uz obalu. Većina ribljih vrsta, koje se love na ovakav način, hrane se u obalnom pojasu pa im je dio mozga koncentriran upravo na tu aktivnost. Mi to možemo iskoristiti i lagano im se prišuljati dok im onaj drugi dio mozga ne proradi. Naravno, većina riba koja je danas u obalnom pojasu već je vidjela i zna opasnost koju joj opasnost donosi podvodni ribolovac, pa će i na najmanji zvuk opasnosti početi udaljavati od mjesta hranjenja. Stoga je jasno da ako želimo uspješno loviti ribu na ovakav način prvo i osnovno pravilo je biti tih i nečujan. Ovo je možda najlakša tehnika podvodnog ribolova ali ujedno je i sama jako zahtjevna jer većina situacija je ona gdje se ribi mogu nadati samo istrenirani i iskusni znalci dok će početnici i neoprezni ribolovci samo vidjeti riblji rep kako odlazi u dubinu.

Kako se šuljati?

Kada se riba hrani u obalnom pojasu, najčešće na kamenitoj obali, ona se obično nalazi u samoj obali. Poželjno je cijelo vrijeme ronjenja biti priljubljen uz samu obalu i promatrati okolinu u potrazi za takvom ribom. Kada ju ugledamo treba se zaustaviti i priljubiti se što više uz obalu da nas riba ne primijeti. Jedna od najvažnijih stvari je, ovisno o situaciji, ne dopustiti ribi da čuje bilo kakve zvukove koje bi je mogle zainteresirati. Iako se većine zvukova riba ne boji nego ju tjeraju na istraživanje izvora zvuka, bilo bi dobro biti što tiši jer ukoliko joj se nismo dovoljno približili u trenutku kada nas je čula, riba će nas vidjeti i pobjeći. Prije nego što išta pokušamo moramo ustanoviti kakav je tip obale između nas i ribe. Ukoliko se između nas i ribe nalazi veliki broj kamenih zaklona onda se treba početi približavati lagano i ne dopustiti ribi da nas primijeti. Takav tip obale u biti je najbolje mjesto koje smo mogli odabrati za korištenje šuljanja jer ribi se možemo približiti do trenutka kada je praktički ne možemo promašiti. Teža situacija za ulov je ona kada se između nas i ribe ne nalaze kameni zaklon. Sada također moramo pregledati okolinu prije nego odlučimo koju ćemo taktiku upotrebiti. Ako se mi nalazimo u zaklonu a riba je malo dalje od nas tek tada je poželjno napraviti neki zvuk (struganje ručkom ili prstima od kamen, ispuštanje glasa, mjehurići) i stati. To je tehnika čeke koju kombiniramo sa šuljom. Radoznalu ribu čekamo što skriveniji i bez ikakvih pokreta Još veće šanse imamo ako se nalazimo u sjeni obale jer zbog ograničenog vida ribe neće prepoznati siluete koje se nalaze u mraku sjene.
Što ako se zaklon ne nalazi uz samu obalu nego recimo moramo zaroniti? Naravno u tom slučaju moramo odabrati taktiku laganog dolaska do tog mjesta te napraviti čeku iza tog zaklona. U ovom slučaju trenutak kada se trebamo došuljati mjestu na kojem smo odlučili napraviti čeku za ribu, je trenutak u kojem će riba pobjeći i najboljima jer biti ćemo izloženi svim ribljim osjetilima te je vjerojatnost da će nas otkriti puno veća. No to ne znači da ne treba pokušati ako nam je to jedina opcija, naprotiv, možda se baš tog trenutka poklope svi uvjeti i riba naše bešumne pokrete ne primijeti. No i dalje nije sigurno da će riba biti zainteresirana za dolazak na čeku.
Čest je broj slučajeva kada riba ostane dalje ili se makne iza nekog svog zaklona odakle nam ni ne može krenuti u čeku. Tada nakon nekoliko sekundi imamo opciju da krenemo prema tom zaklonu što bliže dnu trudeći se ne proizvoditi nikakve zvukove. Približavajući se mjestu iza kojeg se riba nalazi trebamo biti spremni na trenutak kada će riba proviriti i u tom trenutku brzo reagirati jer reakcija ribe slijedi jako brzo (u većini slučajeva brže od lovca). Kao što se da primijetiti ako smo koristili tehniku šuljanja uz dno, bili smo bez zraka dosta vremena, što naravno znači da smo se trebali dobro pripremiti zaron.

Kada odabrati ovu tehniku?

Postoji jako velik broj iskusnih podvodnih ribolovaca koji jako rijetko zarone preko 5 metara dubine, obično zato jer se ne osjećaju ugodno u dubini a ova tehnika im pruža dovoljno užitka i ulova koliko im treba. Osim toga jednom kad odaberemo šuljanje moramo ponijeti veliku količinu olova sa čime nije poželjno zaranjati u veće dubine. Ovakav tip lovaca često je osuđen na dane kada se riba nije odlučila hraniti u plićaku pa se ponekad vrate kući bez da su vidjeli išta posebno u moru. Najbolje bi bilo dobro isplanirati dan i loviti šuljanje u slučaju da se uz obalu nalaze salpe, šarzi, picevi i komarče. Ta riblja aktivnost u obalnom području brzo se uoči, tj. brzo možemo shvatiti da li ribe ima ili nema. Stoga ovisno o načinu na koji ste išli roniti ostavite mogućnost eventualnog odbacivanja olova jer ova tehnika ne pali svaki put. Proljetno i jesensko razdoblje najbolji su dijelovi godine za šuljanje uz obalu. Početkom proljeća riba dolazi u obalni pojas jer je tu more dosta toplije, i za razliku od dubine život buja pa se tu može pronaći raznolika i hranjiva gozba. No šuljanje se može raditi i tijekom cijele godine, ljeti je najbolje ući u more što ranije dok ribu nije počela tjerati buka brodova i turista, ali i jako sunce. Osim toga gotovo sve vrste se u obalnom području hrane noću pa se rano ujutro još uvijek mogu susresti u obalnom području. Iz razloga što se nalazimo u jednoj promjenjivo-umjerenoj klimi ne možemo očekivati da ćemo imati idealne vremenske uvjete u ribolovu. 

Naravno uvijek možemo birati dan kada ćemo ići na more, ali najčešće zbog obaveza dan bira nas te se treba prilagoditi situaciji koja nas zatekne na moru. Što se tiče vjetra i ribolova postoje mnoge teorije kako su neki vjetrovi poput juga ili bure pogodni za ribolov dok su tramontana i levant nepogodni. Naravno svakom iskusnijem ribolovcu jasno je da to nisu jedini parametri koji određuju ponašanje riba ali jasno da vjetar igra određenu ulogu. Pošto se nalazimo u moru na nas ne utječe vjetar, ali nusprodukt koji on proizvodi, valovi, znaju biti vrlo neugodni kod ovakvog oblika podvodnog ribolova. Naravno da i same valove možemo pretvoriti u oružje koje će nam ići u korist. Zbog velike buke koje stvaraju valovi riblji je sluh gotovo u potpunosti neutraliziran i pjena koja se nalazi u obalnom pojasu stvara veliki bljesak svjetlosti što ribama smanjuje vizualne sposobnosti. Ono što nam otežava lov kod valova su sami valovi koji nas njišu te nas mogu i ozlijediti ukoliko nas udru o stijene ali i pjena koja i nama smanjuje vidljivost. Preciznost puške kod valovitog mora nije pouzdana pa se ne treba previše živcirati ako se neke čiste situacije promaše jer svako nerviranje utječe na sljedeću situaciju. Kao što već znamo kod podvodnog ribolova najjači su oni koji imaju sposobnost ostati smireni do kraja lova.

Osim valova i u moru možemo zateći neke „nepogodne“ uvijete za lov. Najčešći nepogodni uvjeti su jake morske struje koje su najviše izražene na isturenim puntama i uskim kanalima gdje se često izmjenjuju plima i oseka. Morske struje su još jedan parametar koji utječe na pojavu ribe jer upravo one donose hranjive sastojke mnogim oblicima života u moru a samim time mami i ribe koje se hrane tim životinjicama. Ribe koje se ne hrane ribama prate kretanje morskih struja i treba ih čekati u smjeru morske struje, dok ribe koje se isključivo hrane ostalim ribama poput lubina treba uvijek očekivati niz morsku struju. Morske struje također smanjuju preciznost strijele pa će se i u ovim situacijama desiti mnogi promašaji na koje nismo mogli utjecati. U moru također možemo očekivati uvjete slabije vidljivosti koje je posebno izražajno u proljeće ili na područjima gdje ima izvora slatke vode. Takvi uvjeti možda nisu ugodni za ronjenje ali postoji vjerojatnost da će nam se riba približiti dosta bliže nego inače. Stoga pušku treba imati spremnu i okrenutu prema naprijed gdje bi se riba trebala zadržavati. Kod mutnijeg mora dobro je imati dosta kraću pušku jer predugačka puška ima teže manevarske sposobnosti i često sam vrh strijele premašuje zonu vidljivosti mora što nam naravno nije potrebno. Puške dužine 80-90 su možda najidealnije za ovakve uvijete.

Drugačija oprema

Pošto smo u ovakvom obliku ribolova stalno u kontaktu sa stijenama oprema kod ove tehnike mora biti dosta „tvrđa“ i izdržljiva na udarce i struganja. Naravno odijelo od fudre sa zaštitama na laktovima i koljenima najbolji je izbor. Pošto se nalazimo u plitkom moru gdje su vidljive sve boje možda bi bilo dobro imati maskirno odijelo koje se bolje uklopi u okolinu. Rukavice su isto jako bitan faktor kod šuljanja. Ako smo dešnjaci onda nam je lijeva rukavica izrazito osjetljiva jer se sa njom stalno pridržavamo o oštre stijene. Neki ljudi odmah u startu pripreme lijevu rukavicu tako što zalijepe dodatnog neoprena ili sikaflexa. Opasnost prijeti i od ježeva koje zabunom zahvatimo pa treba pripaziti prilikom pridržavanja. Peraje su naravno od plastike jer mogu trpjeti struganje od stijene. Šuljači koji love godinama mogu imati plastične peraje koje su naprosto neprepoznatljive ali i dalje „guraju“. Puške su duljine od 80 do 100 cm, ovisi o terenu i bistrini mora, sa što tanjim tijelom iz razloga što ne pruža veliki otpor prilikom manevriranja. Poželjno je i imati mulinel jer velike ribe poput lubina, lica i komarči nisu rijetke u obalnom pojasu.
Šuljanje je tehnika kod koje se mora dodatno opteretiti olovima. Pošto se odvija u dijelu mora gdje su nam zaroni plitki, najčešće horizontalni, pravilno postavljeno otežanje te dovoljna količina olova čine najvažniju pretpostavku za kvalitetno obavljeno šuljanje. Horizontalan zaron je zaron kod kojeg se doslovno spustimo na dno bez da smo savili tijelo. Ovakav način zarona je gotovo sasvim tih i puno praktičniji za lov u plićem moru. Kada bi se morali boriti sa plovnosti trošili bi nepotrebno energiju i plašili ribu. Zato postoje dodatna otežana poput prsluka za ronjenje u koje se postave olova ili nožna olova. Količina olova koja se stavlja u prsluk varira od osobe do osobe(3-9 kg) a najbolje bi bilo kada bi se napravilo par probnih zarona da vidimo jesmo li u pravom balansu. Naravno ako more još nije toplo koristit ćemo više olova a ljeti ćemo ga morati nanovo balansirati jer prelazimo u tanka odijela. Još jedna olova koja je dobro koristiti u šuljanju su nožna olova. Ovdje se ne radi o velikim težinama, najčešće pola kilograma. Ta olova su posebno napravljena da stoje oko gležnja. U zaronu se često događa (iako ne uvijek) da nam plovnost peraje ili noge gura noge prema površini što je naravno dovoljno da nam preplaši lovinu.