Divljač u moru

Posljednjih godina sve češće dobivam informacije o divljači koja je viđena kako pliva u moru uz veliku nevjericu: „Što bi divljač radila u moru?“ i „Kamo je ona krenula?“. Činjenica je da su sve vrste divljači plivači, neki bolji, a neki lošiji, no nažalost, more je takav izazov koji nerijetko i ponajbolje životinjske plivače iznenadi. No, krenimo redom pokušati odgovoriti na nekoliko pitanja:

Otkud divljač u moru?

Odgovor je vrlo jednostavan – s obale. Razlozi za okušavanje plivačkih sposobnosti životinja su razni, ali nažalost, vrlo rijetko su namjerni i koji put ti pokušaji završe fatalno. Jedan od najčešćih razloga dospijevanja divljači u more je nesumnjivo ljudska aktivnost – bilo da se radi o namjernom ili slučajnom plašenju divljači, uplašena divljač na morskoj obali, bez očitog kopnenog izlaska iz opasne situacije posegnut će za plivačkim izlazom iz nevolje. Nisu rijetki slučajevi kada cijelo krdo jelena lopatara prepliva s Velikog Brijuna na Mali Brijun. No postoje i drugi razlozi. Primjerice potraga za hranom koja je, prema nekima, motivirala medvjede za dolazak na otok Krk. Osim toga, postoji i mogućnost privlačenja feromonima suprotnog spola – baš kao što mladići u ljeti, mamljeni zanimljivim fotografijama i novinskim napisima suprotnog spola hrle prema pojedinim otocima (da nema druge mogućnosti, vjerojatno bi i plivali), tako vjerojatno i životinje, posebice divlje svinje, motivaciju za plivačke pothvate dobivaju od feromona nošenih vjetrom. Činjenica je da mužjaci velikog broja vrsta divljači na udaljenosti od nekoliko kilometara mogu osjetiti feromone ženki, ali je li želja za reprodukcijom dovoljno jaka da ih otisne na takvo putovanje. To je iz ljudske perspektive teško pretpostaviti. Ako se vratimo na primjer provoda željnih mladića naše vrste koji potežu po par stotina kilometara s kontinenta, samo da bi se našli u blizini ženki, nije isključeno!

Koje vrste divljači najčešće srećemo u moru?

Teško je točno reći, budući da su rijetki slučajevi prijavljeni, tako da su saznanja koja posjedujemo prilično skromna. No, nekako imamo dojam da ljudi najčešće sreću divokozu (Rupicapra rupicapra) i divlju svinju (Sus scrofa).

Koje opasnosti divljač susreće u moru?

Vjerojatno najveći dio divljači stradava od utapanja zbog jake morske struje i vjetra koji im onemoguće planirano držanje smjera u pokušaju dostizanja najbližeg cilja. Osim toga, nerijetko čak i promatrači s najboljim mogućim namjerama divljači otežaju putovanje – prilazak takvoj životinji nerijetko joj uzrokuje paniku uz koju nerijetko ide i dezorijentacija što im bitno produljuje putovanje. Još ako tom prilikom životinja udahne i manju količinu morske vode, bitno su joj smanjeni izgledi za preživljavanje. Između ostalog se, prilikom duljih putovanja u težim uvjetima, javlja i dehidracija, ali i nakupljanje ogromnih količina mliječne kiseline koja im nepovratno oštećuje mišićje razvijanjem bolesti poznatom kao manipulativna miopatija (Exertional myopathy). Životinja koja tako jednom prijeđe granicu svojih sposobnosti, može se koji put spasiti od utapanja, ali obično smrt uslijedi nekoliko sati, dana ili tjedana nakon napora od zatajenja srca ili bubrega.

Tko je dužan pomoći tim životinjama?

Ukoliko stavimo na stranu one koji gledaju na divljač u moru kao jednostavan put divljači do lonca, većina nas želi pomoći životinjama koje su vidno u nevolji. U određenim slučajevima takve životinje bez pomoći čovjeka bile bi izgubljene, ali kako je već napisano, postoji i mogućnost nenamjernog ugrožavanja životinje koja nije u realnoj životnoj opasnosti (blizina obale, mirno more bez izraženih struja i sl.). Prije razmišljanja o pružanju bilo kakve pomoći tim životinjama, imajmo na umu da je sva divljač u lovištima javno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske dano na upravljanje lovoovlašteniku. Lovoovlaštenik ima pravo pomoći divljači na području lovišta kojim upravlja, a more nije i ne može biti dio lovišta, bez obzira na to što se divljač iz nekog obližnjeg lovišta nalazi u njemu. Dakle, divljač u moru nitko nema pravo hvatati niti loviti. Jedini zakon koji se približio toj problematici je Zakon o dobrobiti životinja, točnije članak 21., koji govori kako je zabranjeno hvatanje živih životinja ili usmrćivanje životinja na način koji uzrokuje trajne patnje osim ako je to iznimno opravdano znanstvenim istraživanjima i radi pomaganja određenoj populaciji. Dakle, u ovom slučaju bi se moglo protumačiti kako bi se moglo pomoći toj životinji s ciljem pomaganja populaciji te vrste.

Kako pomoći divljači u moru?

Realno gledano, najbolji način pomoći tim životinjama je ne pokušavati im pomoći. Divljač će u većini slučajeva dobro procijeniti udaljenost koju mora preplivati ukoliko ju ne prevare morske struje, valovi i ako ju se ne uznemirava. Ukoliko primijetite da je divljač dezorijentirana (plivanje u krug ili prema pučini), iscrpljena i zbog iscrpljenosti postoji mogućnost utapanja, dobro bi bilo kontaktirati najbližeg lovoovlaštenika, koji doduše nema niti zakonsko pravo niti obavezu pomoći toj životinji, ali možda ima iskustvo koje bi bilo potrebno da se tu životinju spasi. Potrebno je napomenuti kako je i iscrpljena divljač u moru još uvijek divlja i da može uzrokovati ozbiljne ozljede čovjeku koji joj pokušava pomoći – bilo da se radi o divokozi, jelenu lopataru ili divljoj svinji. Često se radi o odraslim životinjama koje uistinu mogu biti opasne. U slučaju potpune iznemoglosti takvim životinjama je potrebno u kratkom roku nadoknaditi gubitak tekućine (pitka voda ili fiziološka otopina) i pustiti ih što prije na prikladnom kopnu. No, takve zahvate bi bilo dobro prepustiti stručnim osobama prije svega radi sigurnosti čovjeka, ali i životinje.