Sukob kod Palagruže

Na more idemo iz ljubavi i poštovanja, nismo nikakvi tamanitelji ni razbojnici. Svi smo sportski ribolovci, imamo uredne dozvole, nikad nismo prekršili ni jedan zakon i po svim zakonima RH imamo pravo biti na Palagruži. Nikakav povod nismo dali da se na nas zapuca, a priče da smo ribara vrijeđali i prijetili mu “harpunom u prsi” teška su laž – tako počinje svoju priču o incidentu na Palagruži Ante Butir, prema čijemu je brodu zapucao ribar iz Komiže u noći između srijede i četvrtka. Ribar je, prema tvrdnjama njegovih kolega, izgubio živce jer su mu sportski ribolovci zauzeli poziciju, odnosno usidrili se odmah uz njegovu krmu.
- Prva je laž da smo lovili lignje na sviću. Imali smo samo jednu LED lampu od 35 kuna u brodu, i to je sve. I nisam bio u gumenjaku, nego u plastičnom brodu od sedam metara. Trideset godina sam na moru, nikad nisam bio ni u kakvom krivolovu – napominje Butir.

U gumenjaku su nešto dalje od poprišta pucnjave bili njegovi prijatelji Jakov Pavić i Zoran Gotovac, sve prekaljeni sportski ribolovci. Ogorčeni su optužbama ribara na njihov račun, odnosno na račun sportskih ribolovaca koje su ribari, pritisnuti sve mršavijim ulovima i sve strožim ribolovnim pravilima, sve skloniji okriviti za dio svojih problema. O tome su se, kažu, u posljednje vrijeme i te kako uvjerili. No, krenimo redom, večer prije vjerojatno prvoga revolveraškog incidenta u povijesti Palagruže.

- Večer prije smo došli oko sedam sati navečer, njega još nije bilo na poziciji, vidili smo samo njegove kavicale. Nakon jedno pola sata-sat je stiga, i odmah je počeo grintat da se maknemo, da smo blizu, da se maknemo sto metara od njega – a cilo žalo nema 100 metara! Moj prijatelj odgovorio mu je da nema problema, da smo došli samo uvatit koju lignju za večeru. Kako smo ionako bili daleko od njega, bar jedno 40 metara, ostali smo di jesmo, a on je nastavio grintat da on živi od mora, i tako je to trajalo cilu večer – priča Ante Butir, koji s prijateljima nije mogao ni naslutiti što će se odigrati sljedeću večer.

- Iduću večer kad smo došli, on je već bio na svojoj poziciji, a mi smo stali još jedno desetak metara dalje od njega nego večer prije. On je nastavio po svome, odma je počeo grintat, svako malo nam je dobaciva da nam se diglo sidro, da mu se približavamo. Ja sam mu odgovorio da je bonaca, da nam se ne može dignit sidro, a on je nastavio “Blizu ste, blizu ste”. Onda sam mu ja dobacio, jer mi je dozlogrdilo to više slušat, “Ma pusti me da lovim, al’ je more tvoje!” a on je počeo vikat: “Je, moje je, more je moje!”, i beštima nam je sve po spisku. Ja sam mu odgovorio: “Pa je li dosta više, stvarno si pretjera!”, a on je onda počeo vikat: “Sad ćeš vidit koliko sam lud!” i otiša u kabinu. Kad je izaša, zavika je: “Di ste sad!”, i ispalija metak jedno deset metara od broda. Vika je: “Sve ću vas pobit, imate dvi minute da se maknete!” Galebovi su utihnuli, kazuju nam sugovornici, neki od ribara su se pobacali na dno barki, a oni su, naravno, pokupili udice i otplovili.

Policiju je, kažu, obavijestio jedan poznati zagrebački odvjetnik koji je s jahtom bio u blizini. Butir i Gotovac su sudionici i invalidi Domovinskog rata, kažu, njima je ribolov prije svega rehabilitacija. Na more idu iz ljubavi i poštovanja. Jakov Pavić je vlasnik građevinske tvrtke, dugo je godina u sportskom ribolovu, sedmi je u Hrvatskoj, i kaže - uložio je više od 50.000 eura, što u brod, što u opremu. Nisu tamanitelji riba, kako ih optužuju profesionalni ribari, ali o profesionalnim ribarima bi imali kazati koju riječ kada je izlovljenost ribe u pitanju.

- Nikad jastoga nismo ubili puškom, s Palagruže smo se vratili sa sedam kila ribe, a po pravilima smo mogli ulovit sve skupa 150 kila. Optužuju nas da ubijamo zubace od 15 kila?! Ma kakvih 15 kila? Podvodni ribolov je najselektivniji ribolov, a kad dođete na Palagružu, to je sve kavical do kavicala, sve opasano mrižama i parangalima. Mi ne ulovimo kantara i zubataca u deset godina koliko oni u jednom danu – kažu naši sugovornici.

I ne samo to, nisu jednom rezali konope parangala koji bi se ribarima omotali oko propele. Baš je tako upravo Pavić, tvrdi, prije 15-ak dana na Brusniku oslobodio propelu ribaru koji je sada pucao iz pištolja. Čak su tada skupa jeli na njegovu brodu. Gotovac se, pak, više puta u posljednje vrijeme uvjerio kako se klima na moru promijenila.

- Nedavno je jedan namjerno proša s parangalom iznad mjesta gdje mi je u moru bio prijatelj, mora sam ga gurat svojim brodom. A prije par dana, pored mene, dok mi je motor bio ugašen, prolazi jedna ribarica, ja im mahnem rukom, pozdravim ih, a on me s broda iz čista mira izbeštima i izvriđa, vika je: “Šta me pozdravljaš, ne mogu te vidit!” Dalo bi se polemizirat, kaže na kraju Ante Butir, tko je kriv što je more toliko izlovljeno, i koliko su profesionalni ribari za to zaslužni. Nije mu problem suočit se s bilo kim od njih na radiju ili televiziji, kaže, ali je sigurno da su sportski ribolovci za sve to najmanje krivi.

 MARIJO KAVAIN/Slobodna Dalmacija