Marko Bertolino: Nacrt Zakona o pomorskom dobru omogućit će privatizaciju čitavih uvala!?

Iako je ministar pomorstva, prometa i infrastrukture, Siniša Hajdaš Dončić predstavljajući nacrt Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama u nekoliko navrata istaknuo kako pomorsko dobro ostaje opće dobro, pa se kao takvo neće moći privatizirati, Marko Bertolino, splitsko-dalmatinski županijski vijećnik i projektant hidrotehničkih građevina, upozorava kako novi prijedlog Zakona krije upravo mogućnost privatizacije čitavih uvala jer je zaštitno područje nautičkog sidrišta preveliko. - Ako imamo uvalu širine 100 metara i damo koncesiju za nautičko sidrište na kocku površine 900 metara četvornih, uz novi prijedlog Zakona koji koncesionaru omogućava još minimalno 50 metara, a maksimalno 150 metara sa svake strane kao zaštitni pojas u kojem se mogu sidriti jedino plovila u nuždi, koncesionar plaća površinu od 900 metara četvornih, a u stvarnosti zauzima površinu od najmanje 16.900 metara četvornih. Zaštitno područje u obimu definiranim ovim Zakonom dopušta koncesionaru, koji je uzeo mali dio uvale u koncesiju, kontrolu nad čitavim područjem. Problematično je i što koncesionar za površinu zaštitnog područja ne plaća naknadu, a osobe koje svake godine plaćaju naknadu za korištenje pomorskog dobra istom području ne mogu pristupiti – upozorava Bertolino i dodaje kako bi bolje rješenje bilo da se maksimalna granica koncesijskog dobra odredi od obalne crte, a ne od vanjske granice sidrišta.

Problem je, kaže, i što naša županija nema nikakav plan sidrišta.

- Mi ne znamo u kojim ćemo uvalama dopustiti nautička sidrišta, a koje ćemo ostaviti za slobodno sidrenje, nismo predvidjeli koliko sidrišta može biti, nemamo plan ni koliko brodova može podnijeti određeni otok. Privezom brodova na plutače se povećava gustoća plovila u uvali jer ih se više može smjestiti, a time se povećava i ekološki napor na uvalu. Ujedno, komercijalizacijom sadržaja se gubi bit nautike, a dodatno će se udariti po nižem i srednjem sloju, odnosno po ljudima koji posjeduju brodicu, članovi su sportskih društava, žive u priobalju ili na otocima. Njih će dodatni nameti natjerati na prodaju brodice. Ti ljudi kupuju gorivo, opremu, plaćaju vezarinu i naknadu za korištenje pomorskog dobra. Kada odustanu od brodice izostat će direktni i indirektni prihodi države, doći će do smanjenja broja radnih mjesta, a more će postati destinacija samo za bogatu klijentelu koja većinu opreme, hrane i osoblja dovodi iz matične zemlje – tvrdi Bertolino i napominje kako se dodatna opasnost krije u koncesijama na zahtjev za nautička sidrišta kojima se privilegira određene grupe ljudi.

- U prijedlogu Zakona stoji da na to pravo imaju ili turistički kompleksi koji se nalaze u uvali ili neki ugostiteljski objekt. Znači da ako je osoba legalizirala svoj objekt u nekoj uvali, dobiva ekskluzivno pravo da može privatizirati tu uvalu, jer to na zahtjev može tražiti. Na primjeru uvale Vinogradišće, koja je poznata pod nazivom južna Palmižana na otoku Sv. Klement, iz materijala za Županijsku skupštinu vidi se da se, kada se u obzir uzme zaštitni pojas, u njoj više nitko neće moću usidriti bez naplate. Dapače, zaštitni pojas poprilično izlazi izvan akvatorija vale. Usto, ne može se kontrolirati je li koncesionar izašao iz površine koncesije ili ne. Nema kazne ako izađe, nema kazne što je iskoristio situaciju i još može otjerati druge koji se dođu usidriti na dijelu površine koju on ne plaća - tvrdi Bertolino i dodaje kako nije sporna želja za uvođenjem reda kada je u pitanju sidrenje, ali je sporan način na koji se provode određene mjere.

- Ideja bi bila da Županija uredi sidrišta i postavi bove. Usidrenim brodovima netko treba odnijeti smeće, treba im netko donijeti kruh, voće, povrće... Dakle, moglo bi se to pokrenuti tako da se zaposli određen broj ljudi i da se koncesija izda na djelatnosti koje se tu obavljaju. Kada bi uspoređivali ovu situaciju s parkingom u Splitu, znači da nigdje ne bismo mogli ostaviti auto bez da platimo komercijalnu cijenu parkinga - objašnjava Bertolino, koji je na primjeru južne Palmižane izračunao da koncesionar fiksni dio godišnje koncesije od 251 tisuću kuna zaradi u 18 radnih dana.
- Uz fiksni dio koncesionar plaća i 6 posto dobiti, a osim što nemamo nikakav plan, pitanje je i koliko često inspektori mogu biti u uvalama kako bi kontrolirali koliko je fiskalnih računa prijavljeno ili koliko je brodova u stvarnosti usidreno. Nisam protiv toga da se ljudima dopusti da rade, ali mislim da ako im dopustimo da rade i oni trebaju drugima dopustiti da žive - zaključuje Bertolino. (INES BRAJEVIĆ/DalmacijaNews)